Olimpijski pokret se neprestano poboljšava, međutim, nažalost, osim pozitivnih, postoje i negativni trendovi u njegovom razvoju. Međutim, MOK posvećuje puno pažnje problemima Igara i, koliko je to moguće, pokušava ih riješiti.
Među glavnim trendovima modernog olimpijskog pokreta ima mnogo pozitivnih. To se posebno odnosi na organizaciju Olimpijskih igara mladih. Prve ljetne Igre počele su se održavati tek 2010., a zimske - od 2012. Predhodi Olimpijskih igara mladih bila su svjetska natjecanja u kojima su sudjelovali juniorski sportaši, čija se dob kretala od 14 do 18 godina. Svrha organiziranja takvih događanja bila je želja da se mladi uključe u službeni olimpijski pokret, da se mladim mladima pomogne u ostvarivanju njihovih talenta, a također i da pronađu jake sportaše koji će biti dostojni predstavljati svoje zemlje na sljedećim igrama.
Još jedan pozitivan trend bilo je postupno uključivanje žena u olimpijski pokret i ispravljanje rodne asimetrije. Do 1981. niti jedna žena nije bila članica MOO-a, jer su odluku o sastavu Odbora donijeli njegovi sudionici, tj. ljudi. Čak je 1999. godine od 113 osoba u MOO-u bilo samo 13 žena, a žene su počele prepoznavati ženski sport na Olimpijskim igrama nakon 2000. godine, kada su sportašice na Olimpijskim igrama u Sydneyu pokušale dokazati da se mogu dostojno natjecati. Stav prema ženskom sportu i dalje ostaje dvosmislen, međutim, pozitivni trendovi u ovom problemu naznačeni su.
Nažalost, postoji određeni udio negativnosti. Unatoč činjenici da je prema izjavama članova MOO-a glavni cilj modernog olimpijskog pokreta poboljšati međusobno razumijevanje među građanima različitih zemalja, primjećuje se suprotan trend. Još davne 1964. godine, tijekom nogometne utakmice u sklopu Olimpijskih igara, navijači nezadovoljni postupcima sudaca započeli su borbu u kojoj je poginulo više od 300 ljudi, a više od 600 je teško ranjeno. Olimpijska ideologija, čija je osnova ljubav, međusobno razumijevanje i pravednost, ne djeluje uvijek i, nažalost, rezultati Igara često postaju povod za ozbiljne skandale. Primjer su Olimpijske igre u Salt Lake Cityju.
I na kraju, još jedna neugodna tendencija bila je pretjerana politizacija pokreta. Pojedini sportaši ili čak cijele zemlje organiziraju bojkot ili, što je još gore, pokazuju potpuno nepoštivanje, demonstrativno kršeći pravila događaja. Čak i Olimpijske igre 2014. u Sočiju izazivaju mnogo kontroverzi, a američki kongresmeni čak nude zajednički bojkot SAD-a i Europe. Nažalost, samo nekoliko političara razumije koliko su destruktivne takve akcije za olimpijski pokret u cjelini.
