Jedan od simbola Olimpijskih igara je vatra. Trebalo bi izgorjeti u posebnom spremniku - "zdjelici" - na stadionu, gdje se odvija većina natjecanja. A kad olimpijske igre završe, vatra se gasi kako bi se nakon četiri godine ponovno rasplamsala, ali u drugom gradu. Ovo je lijepa, svečana ceremonija.
Rođene su Olimpijske igre u drevnoj Grčkoj. Mitovi kažu da su ljudi dugo bili potpuno bespomoćni pred silama prirode. Bez vatre nisu mogli ni grijati svoj dom, niti se braniti od velikih grabežljivaca, niti kuhati toplu hranu. A vatra je bila na svetoj gori Olimp, gdje su živjeli bogovi, na čelu s vrhovnim bogom - Zeusom. Ali nebesa uopće nisu namjeravala dijeliti ovaj dar s jadnim smrtnicima. A onda je jednog dana Titan Prometej, želeći pomoći ljudima, ukrao vatru i srušio je na zemlju. Razljućeni Zeus podvrgao je Prometeja strašnoj kazni: titani su bili okovani stijenom u dalekim planinama, gdje je svakog jutra koji dolazi orao ključao jetru. Tek mnogo godina kasnije Prometej je pušten.
Zahvalni Grci sačuvali su u sjećanju podvig titana. Vatra je za njih postala svojevrsni duhovni simbol. Podsjetio je ljude na plemenitost i muke Prometeja. Tako su, zapalivši vatru prije početka bilo kojeg važnog događaja, poklonili su mu sjećanje. Osim toga, čarobna svojstva pročišćenja pripisana su vatri. Stoga su, zapaljivši, organizatori sportova, osobito tako važne važnosti kao olimpijske igre, slijedili dvostruki cilj. Prvo, odavali su počast Prometeju, a drugo, nadali su se da će svi sudionici i gledatelji biti "očišćeni" od zlih misli, namjera, a natjecanja neće biti zasjenjena svađama ili neprijateljstvom.
Kad su zahvaljujući barunu Pierreu de Coubertinu i njegovim suradnicima oživjele olimpijske igre, zajedno s njima oživjela je tradicija paljenja vatre. Prvo je izbio na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928. godine, a za vrijeme Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine, štafeta je štafeom dopremljena štafelom štafeta. Od tada tako stiže olimpijski plamen na stadion, gdje bi trebala zdjelica upaliti. Sudjelovati u takvoj štafetnoj utrci smatra se časnicom, a biti u posljednjoj etapi, odnosno zapaliti vatru vlastitom bakljom, velika je čast da se nagrađuju samo najcjenjeniji sportaši.
