Tradicija paljenja olimpijskog plamena bakljom koja je odjeknula kontinentima rođena je u Njemačkoj. Olimpijsku štafetnu utrku izumio je Karl Dim, koji je bio glavni tajnik odbora za olimpijske igre, održanom u Berlinu 1936. godine.
Poznati kipar Walter Lemke stvorio je projekt prve olimpijske baklje. Bilo je upaljeno ogromnim paraboličnim zrcalom u Olimpiji i prebačeno u Berlin u samo 12 dana i 11 noći. U štafeti je učestvovalo 3331 osoba koja je prevladala stazu u dužini od 3187 km.
Kasnije, 1938., njemački redatelj Leni Riefenstahl snimio je film o toj štafeti, koja se zvala Olympia.
Prema tradiciji, olimpijsku bakljadu nosili su trkači, ali ponekad su se koristile i druge načine prijevoza. Prevozili su ga brodom, avionom, kanuom, pa čak i deve. Na putu do Olimpijskih igara u Melbourneu 1956. godine, bakljadi su nosili baklje na konju, jer su se tijekom putovanja održavala konjička natjecanja u Stockholmu.
1976. olimpijski plamen napravio je fantastično putovanje. U Olimpiji je pretvoren u radio signal, a potom je pomoću satelita prebačen u Kanadu. Tamo je radio signalom aktivirao laserski zrak, koji je zapalio vatru novih Olimpijskih igara.
Olimpijska baklja posjetila je i morsko dno. Godine 2000, biolog Wendy Craig-Duncan, biologom Wendy Craig-Duncan nosio ga je duž Velikog barijerskog grebena kraj obale Australije. Bakla je savršeno gorjela pod vodom, zahvaljujući posebnom pjenušavom sastavu koji su naučnici razvili upravo za ovaj događaj.
Rele s najduljim motorom u svijetu nazvan je. Trajao je 78 dana, a održan je 2004. godine. Olimpijski plamen prešao je iz ruke u ruku 11.400 bakljičara. Prešao je udaljenost od 78.000 kilometara. Tijekom štafete svjetske baklje olimpijski plamen prvi je put posjetio Afriku i Južnu Ameriku. Prevožen je kroz sve gradove u kojima su se prije održavale Olimpijske igre. Utrka za bakljadu počela je i završila u Ateni, gdje su se održale Ljetne igre 2004. godine.
